[SPECIJALIZANTSKE PRIČE] Kako je na kirurgiji? - Izvještaj sa prve panel rasprave - Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu

[SPECIJALIZANTSKE PRIČE] Kako je na kirurgiji? – Izvještaj sa prve panel rasprave

Objavljeno 12.02.2020.

Održana je prva panel rasprava u sklopu serije panela ”Specijalizantske priče” pod nazivom ”Kako je na kirurgiji?” na kojoj su se okupili vrhunski mladi specijalisti i specijalizanti različitih kirurških specijalizacija i podijelili svoja iskustva.

Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u ponedjeljak, 10. veljače održana je panel rasprava pod nazivom Kako je na kirurgiji? u organizaciji Centra za planiranje zanimanja u biomedicini i zdravstvu (CPZ) i Studentskog zbora Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Prva je to od serije panela Specijalizantske priče koje će se održavati dva puta mjesečno kao uvod u već tradicionalne Dane zdravstvenih karijera u Republici Hrvatskoj koje će se održati 6. i 7. svibnja, također na Medicinskom fakultetu.

Na panelu Kako je na kirurgiji? Sudjelovali su specijalizanti i mladi specijalisti kirurških specijalizacija: Josip Varvodić, mladi specijalist kardijalne kirurgije (KB Dubrava), Oliver Šuman, specijalizant abdominalne kirurgije (KB Merkur), Stipo Matić, specijalizant plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije za vlastite potrebe te dr. sc. Ivan Domazet, mladi specijalist neurokirurgije (KBC Zagreb).

U nešto više od sat vremena rasprave koju je moderirao Mario Mašić iz CPZa, pred punom dvoranom studenata medicine, sudionici su otvoreno iznosili iskustva vezana za svoju specijalizaciju, a sve kako bi pomogli studentima medicine da dobiju bolju sliku o tome kako to izgleda u praksi.

Josip Varvodić detaljno je opisao što je bolja, a što lošija strana kardijalne kirurgije:
”Problem je to vrijeme i stres s kojim se moramo nositi. Kardijalna kirurgija je predivna kombinacija interne, kirurgije, mehanike. Kao struka je savršena, ali proces dok se ne postane kardijalni kirurg je bolan.”

Manualne vještine se steknu kroz praksu

Ono što studente medicine, koji su zainteresirani za kirurgiju, zanima je može li se manualna vještina steći kroz iskustvo. Oliver Šuman nastojao je ohrabriti studente: ”Ako dvojite da niste dovoljno manualno sposobni, ne mora značiti da kasnije nećete biti dobri. Morate se okušati i neka vas to ne obeshrabri.”

Volontiranje prije specijalizacije

Varvodić je pozvao studente da dođu volontirati prije nego se odluče na bilo koju specijalizaciju, a posebno kiruršku: ”Na primjer, ideš leći u 11 navečer, a odjednom te zovu da hitno dođeš u bolnicu. I ti provedeš cijelu noć i dan u operacijskoj sali i završite sljedeći dan u 15 sati popodne. Ne možete vi dobiti dojam što je to dok to ne doživite. Dođite volontirati, barem koji mjesec. Nužno je radi vas, kako biste vi upoznali nas i mi vas. Volontiranje prije specijalizacije je nužnost, meni studenti asistiraju, pomažu, nama oni uvijek trebaju.”

Naglasio je kako se ne mora ostajati na poslu izvan radnog vremena pa čak se može i odbiti ići u operacijsku salu, ali kaže kako se u tom slučaju neće puno toga naučiti jer, ponavlja, kirurgija je ”zanat.”

Razlika između specijalizacije u Hrvatskoj i inozemstvu

Budući da Stipo Matić ima iskustva rada u Engleskoj, osvrnuo se na neke različitosti našeg i njihovog sustava. ”Tamo se obična vizita obavlja puno temeljnije nego kod nas, sve što se radi to se dokumentira, i zbog toga zna biti naporno, ali takav je sustav. Ne može se ni napredovati ako se nije napravilo nešto što je predviđeno za nekog na vašoj razini. Oni imaju čak i sistem kažnjavanja specijalizanata i mentora”, kaže Matić.

Varvodić, koji ima iskustva rada u klinici u Beču podijelio je koje su razlike između Hrvatske i prakse u inozemstvu: ”U Beču specijalizanti više znaju svoja prava i obveze. I jako inzistiraju na tim pravima. Što im je nekad korisno, no nekad je njima na štetu. Inzistira se na doktoratu u što bržem roku i znanstvenom napredovanju, a to o je danas na našem Zavodu slično, no nije bilo uvijek tako.” Ali, također, smatra kako specijalizanti u Hrvatskoj imaju više iskustva jer više vremena provode u operacijskoj sali.

Mentor je važan

Svaki od sudionika ističe važnost mentora koji im je bio dodijeljen. Varvodić kaže kako se tijekom specijalizacije treba dokazati: ”Čim sam završio specijalizaciju počeo sam operirati svoje pacijente, znači 4 mjeseca nakon specijalističkog ispita. Mentor je ključan, da imate osobu kojoj vjerujete i koja vjeruje u vas i spreman je uložiti strpljenje i vrijeme u vašu edukaciju. Ja sam sa svojim mentorom (doc. dr. sc. Igorom Rudežom) bio dan i noć.” I Oliver Šuman ističe važnost mentora: ”Imam sreću što imam odličnog mentora (prim. dr. Branislav Kocman). Također je važno gdje ćete biti. Jako je velika razlika između bolnica u raznim mjestima.”

To je potaknulo razgovor oko rada u različitim kliničkim centrima. Domazet smatra kako se vještina stječe brojem operacija, a ne koliko je znanstvenih radova neka ustanova objavila: ”Neke klinike i bolnice imaju mnogo radova. Po meni je važan praktičan rad. Razlika je ako se negdje napiše 30 radova, a napravi samo 6 takvih operacija.”

Šuman je istaknuo neke od razlika specijaliziranja u manjim bolnicama i bolnicama u većim bolničkim centrima: ”U manjim se bolnicama više dobije prilika raditi, vrlo dobro znaju raditi jednostavnije zadatke. Nekakve specijalizirane stvari više se vide u većim mjestima.”

Stigne li se tijekom specijalizacije dodatno educirati?

Dodatna edukacija uvelike ovisi o praksi u određenoj bolnici. U KB Dubrava, specijalizanti kardijalne kirurgije često idu na edukacije izvan Hrvatske, tvrdi Varvodić. ”Na kardijalnoj smo svi bili vani. Svi odemo nekoliko puta godišnje. Stigne se, ali to je opet na šefu ili mentoru da te puste.”

Ivan Domazet, koji je nedavno i doktorirao navodi primjer iz KBC-a: ”Svaki naš specijalizant mora proći edukacije. Kod nas se potiče da se odlazi na edukacije. To mi je bio najbolji dio specijalizacije. U New Yorku oni imaju sve, međutim kod njih je sustav drukčiji. Efektivno posla imaju kao i mi, ali je specijalizanata puno više. Što se tehnologije tiče, zaostajemo za njima, ali što se tiče struke, mi sve radimo kao i oni. Oni se jedino više služe tehnologijom tijekom operacija, a to je pak vezano za financijske mogućnosti.”

U drugim pak klinikama često nema dovoljno specijalizanata pa je teško otići na nekoliko dana i ostaviti sav posao kolegama. ”Nisam bio na nekoj dužoj edukaciji, nego na tečajevima. Ima nas malo i nije lako pokriti se ako netko ode’‘, navodi Oliver Šuman. Dok, Stipo Matić uspije sam sebi organizirati edukacije.

Mnogo odricanja

Ono oko čega su se svi sudionici složili je činjenica da njihove specijalizacije iziskuju jako puno vremena i odricanja. Ivan Domazet navodi primjer iz svoje prakse kada hitna operacija krene u 15h i, iako je službeno radno vrijeme do 16h, nerijetko se događa da ne izađu iz operacijske sale prije ponoći. ”Ako odaberete kirurgiju naučit ćete se biti hladnokrvni, otpišite neka velika druženja, neke strogo dogovorene aktivnosti. Ako imate djecu, drugi partner mora odraditi 90% posla”, iskreno je podijelio sa studentima. Oliver Šuman također ističe: ”Tko ide na bilo koju kiruršku specijalizaciju treba biti spreman da će izgubiti većinu prijatelja i teško će biti uskladiti obiteljske i prijateljske odnose. Treba biti spreman da ćete trebati posvetiti svoj život i vrijeme.”

Financiranje specijalizacije

Za razliku od ostalih sudionika, koji svoje specijalizacije odrađuju ili su odradili u bolničkim centrima u Zagrebu, Stipo Matić, koji je 4 godine radio u Engleskoj, otkrio je da postoji i drugačiji način: ”Svaku specijalizaciju možete sami platiti, sami sebi odabrati bolnicu, odnosno mentora. I to daje neku fleksibilnost, sve je u dogovoru s mentorom. Ja sam odabrao da ne dežuram, već imamo jednu vrstu pripravnosti. Ne moramo biti u bolnici, ali ako izvan radnog vremena dođe neka hitna operacija npr. amputirani prst ili šaka, moramo biti tamo.”

Žene u kirurgiji

Studente je zanimalo ima li žena u kirurgiji. Domazet navodi: ”Kad sam ja krenuo 2013. bila je jedna, a sad ih je 10. Sve više i više.” U estetskoj kirurgiji žena je jednako kao i muškaraca, ističe Matić, dok abdominalna kirurgija na KB Merkur još nema niti jednu ženu, ali ne znači da ih uskoro neće biti.

Varvodić je pohvalio žene kirurge: ”Mislim da su žene puno bolji kirurzi od muškaraca jer su puno predanije. No, postoji puno kirurških specijalizacija koje su puno lakše i manje zahtjevne od kardijalne kirurgije.”

Najljepša iskustva

Za kraj su sudionici podijelili ono zbog čega vole svoju specijalizaciju. Josipu Varvodić je studentima podijelio svoj najljepši trenutak: ”Najljepše je kad se transplantira srce i ono krene kucati. U bolnicu je došla osoba koja nije mogla hodati, a izlazi iz bolnice na svojim nogama.” Dok je Šumanu najbolji dio kada dođe čovjek s cirotičnom jetrom i svim simptomima koje to uzrokuje, a nakon transplantacije živne, vrati mu se boja u licu, izađe kao ”normalan čovjek.”

Sljedeća panel rasprava u serijalu Specijalizantske priče bit će vezan za trenutačno ”atraktivne” specijalizacije koje uključuju dermatovenerologiju, oftalmologiju i otorinolaringologiju, a održat će se u ponedjeljak 24. veljače u 17 sati u Novoj vijećnici na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Sudionici drugog panela bit će:

Dr. sc. Kristina Žužul, specijalistica dermatovenerologije, privatna ordinacija

Dr. sc. Andro Košec, specijalist otorinolaringologije, KBC Sestre milosrdnice

Goran Marić, specijalizant oftalmologije, KBC Sestre milosrdnice

Specijalizantske priče su uvod u 5. Dane zdravstvenih karijera u Republici Hrvatskoj u organizaciji Centra za planiranje zanimanja u biomedicini i zdravstvu i na njima predstavljamo samo djelić bogatog programa koji nas očekuje u 6. i 7. svibnja 2020. godine na Medicinskom fakultetu, stoga vas pozivamo da nam se pridružite!

Neke od tema 5. Dana zdravstvenih karijera bit će: